Do Dauvijeka

Put od kraja do kraja - 9

Posted on septembar 21st, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.

Kao tog osmog marta 1994 godine, vrijeme je potpuno isto, a sada septembar. Vlazna zemlja i toplo sunce, sve je lijeno tada. Nekako se i vazduh ulijenio. Kotrljam se lagano put Ilidze, zaista uzivam u putu. Treba mozda 45 minuta setnje. Volim da hodam sam. Uvijek sam imao svoje dugacke brze setnje. Subotom ujutru, poslije burnih veceri petaka, bi se zaputio poslije dorucka, pravo u grad sve do Narodne banke. Isao bih samo pravo i mjerio sam vrijeme uvijek. Morao sam da stignem tamo ispod 42 minuta. I uvijek tako, ludo i besmisleno. Dok bih tako brzo hodao, moj um je odlazio ko zna kuda. Bilo je to mojih 40 minuta nekog drugog svijeta, gdje je sve bilo moguce. I evo vidim sada, vazno je hodati, nikada ne stati. Svaki put je i onako isti, dovede te do kraja, do zida i nema vise. Kao kad dodjes sa kamionom sa velikom prikolicom u slijepu ulicu, kako se vratiti na normalni put da prikolica ne udari ni u sta ili u nikoga. Staro je pravilo da sa volanom upravljas uvijek u suprotnom smjeru, volanom desno, prikolica ide lijevo i sve tako, radis nesto potpuno nenormalno da se spasis. Nesto sto se kosi sa svim tvojim iskustvima, poimanjima i mislima.
Ja idem na Ilidzu, u stan, u pravu kadu, da je napunim i da tako lezim u vrucoj vodi najmanje pola sata. Tamo u daljini vidi se grad. Sablasno miran. Ne cuje se nista. Nema nigdje dima. Ulijenio je taj vazduh sve oko sebe. Cak i ptice nekako lijeno sjede na granama, uzivaju u suncu, ne mrdaju se. Skinem jaknu i ostanem u dzemperu. Jako sam smrsao, ali se osjecam zdrav i u kondiciji. Mozda se necu vise nikad ovako osjecati dobro. Zaista pregrst je radosti. Ocekuje me kupanje u kadi, nesto lijepo da pojedem i Holiwood cigare. To su bile dobre cigare stvarno, mozda malo naparfemisane previse, ali gore kao Malboro. Svaka cigareta mekana i lagana, prosto se topi. Dok vadi cigaretu iz kutije, kaze meni Gusak, “Imam to masinstvo i cuvam ga za poslije”. A Gusak skroz sijed, cetrdesetak godina, nema nigdje nista, izgleda ko da mu je pedeset, svakako najstariji medju ostalim momcima, u stvari nije bas da nema nista, ima tu diplomu masinstva i to mu zaista ne moze niko oduzeti. Postoje neke stvari koje ti niko ne moze da oduzme, nema veze sta da se desi. “Da mi je naci neku zenu da joj napravim jedno dvoje troje djece i gotovo”. I uzda se u svoj fakultet. Na punktu prepoznam jednog tipa iz srednje skole. Pravim se da ga nisam vidio, jer ne mogu se praviti da ga ne poznajem, samo da ga nisam vidio, mada mi je drago da sam ga vidio. Drago mi je svakoga da vidim poznatog, prvo sto znam da je ziv, a isto sto znam da nije pobjegao. Drago mi je da nas je sto vise, sto nas je vise, lakse nam je, a mora neko i ovde da bude. Jednostavno mora.
Zgradu sam lako nasao, odmah pored rijeke. Nove zgrade. Udjem u jedan haustor i popenjem se na drugi sprat. Tu trenutno zivi moj rodjak. On je mladji od mene dosta, 8 godina, ali vec se ta razlika u godinama izbrisala. Zezamo se fino. Nisam ga vidio ko zna od kada.

0 comments.