Do Dauvijeka

Put od kraja do kraja - 10

Posted on oktobar 3rd, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.

Sav sam se zacepio od prehlade, maksimalno moguce. Mislim da se ne moze biti prehladjenije. Nos curi ko cesma, neka jeza kroz tijelo i prija mi da ispod vjetrovke nosim pernati svijetlo plavi prsluk. Nadjem ga u jednoj napustenoj kuci, u stvari to je bila jakna kojoj se skidaju rukavi. Rukavi kratki, pa ih bacio, sad mi tako godi ta toplina perja. Onako estetski se ne uklapa bas kako viri malo i plavi se, ali ko da je to vazno. Sutra cemo mozda svi biti mrtvi i ravnodusni. Ponesem svoje stvari do golfa. Mnogo godina poslije ne mogu da shvatim kako je to sve moglo da stane u tako mali automobil, koji mi onda uopste nije izgledao tako mali.
Negdje je sredina Februara i spusticemo se dole u dolinu. Snijeg se polako topi, a bas je bio napadao. Put nikakav, pun rupa, klizav. Ostali momci su tu. Ne pamtim vise ko je bio. Sve se izmjesalo, s kim sam gdje bio. Zapalim cigaretu i ne osjecam nikakav ukus, znam da je bio Partner. Partner je tada bio jako dobra cigareta, mirise prema raznim krdzama. I onako lijepa kutija, pismena, jos tvrdo pakovanje. Klasik takodje. Pomislim taj dim mora da smeta i virusima. Osjeti se da proljece dolazi, probija se ispod snijega, nice kao kukurijek.
U dolini je vrijeme malo toplije i dobra je hrana. Konacno da se malo najedem. Pricamo malo sa ovim koje smjenjujemo, sta se radi i tako. Uglavnom je dobro, mnogo je slobodnog vremena i potpuno smo samostalni. Radujem se odlasku na Ilidzu. Mozda odem i do Nedzarica, a i u svoju staru firmu, da uzmem svoja dokumenta i da malo vidim ko je tu osto, sta se radi. U stvari znam ko je tu, nego tako, drago bi mi bilo da sjednem u svoju kancelariju, popijem kafu kao nekada.
Na pauzi odlazim kuci. Nadjem je u podrumu, nesto radi, rasprema, sva u zanosu. Iznenadila me, zaista. Zategla kosu u rep, pa onda smotala rep nekako kao u pundzu. Izgleda jako lijepo, prosto sija. Govori mi da bi trebao nesto da uradim, ali ja gledam njenu kosu. Ljubim je. Grlim, koliko mogu vise. Disemo jako. Krajickom oka vidim Liona i njegovu djevojku. Oni se smjeskaju.
“Da vas upoznam.”
“Ovo su moji podstanari’, objasnjavam. Njih dvije imaju ista imena. Cudna situacija, upoznajes dvoje ljudi koji imaju ista imena, kratka, sa samo cetiri slova.
Sjedimo, pusimo i pijemo neku domacu rakiju, naslo se i neke domace pite. Paze nas ti ljudi, nema sta. Pricamo bez veze i tako jedan tip, mozda stariji od mene desetak godina, kaze u sred price, nekako neocekivano, “Kako se ono kaze stanovnik Grcke ?”
Ja ko iz topa odgovorim, “Grk.” , a sve mi cudno, od kud to da pita.
Kaze on meni, “Upo ti mrk.”
“Ja sam mislio da si ti ozbiljan covjek, a ti se zajebavas.”, nije mi bilo pravo tada, moram priznati. Poslije mi bilo bas smijesno i nekako ljudski. Vec osjecam umor i kazem “Dosta suplje vise, ocemo li mi spavat ?”
Dizu se i ostali i odlazimo u jednu veliku spavaonu, nas nekoliko, odbija se zvuk od praznih zidova. Nocas bi mogli da nas bombarduju, cijeli dan se pregovara, vise i ne slusamo vijesti. Zaspao sam slatko. Kako je lijep taj miris proljeca sto dolazi. Svugdje na svijetu isti.

0 comments.