U vezi Leonard Koena…

Posted on septembar 17th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Davno je bilo kada sam se prvi put odusevio sa Koenom, ili Kohenom, kako bi mi izgovarali onako po Vuku. Posto u ovim sadasnjim vremenima ne postoje licnosti koje imaju takav uticaj kao Koen, Dilan ili Springstin, onda ne preostaje nista drugo nego da se vratim njegovim pjesmama. Pa cak i kod nas, isto, nema novih Djordjevica, Stulica ili Bregovica. Bas ovih dana se prica o koncertu Cepelina u Londonu, u Engleskoj :) Za karte za taj jedan koncert se online prijavilo 20 miliona ljudi, prosto nevjerovatno, u stvari pokazuje koliko danasnja muzika, a mozda i kompletna umjetnost je u dubokom procijepu. Najobicnija komercijala, gdje tu i tamo ispliva po koja stvar, ostalo bezvrijedno. Cini mi se da Evropa pliva u ucmalosti i nadmenosti svojih nebeskih visina, a Amerika gubi onaj pionirski duh lutalica i prostora, koje je pojeo mali GPS. I u visoko razvijeno tehnicko vrijeme, narod je zeljan lijepe svirke, lijepe rijeci, crteza, pa ljudi lutaju bekrajnim prostranstvima binarnih puteva tragajuci za svojim izvorom napajanja duse, ali umjetnost je trenutno industrija, korporacije, kao supermarketi koji su unistili one male prodavnice na cosku.
Nego da se vratimo nekoliko decenija unazad i kao se magija njegovih pjesama prostirala kroz mrak male kuhinje, koja je ujedno i bila moja soba. Navece kada bi legao da spavam, ugasio bih svjetlo i pustio jednu Agfa kasetu, na koju su bile snimljene njegove pjesme. Lagani arpedjo na gitari i monotoni glas pun emocije je oslikavao mrak. “I need you, I don need you” dobro pamtim. Celzi hotel, Who by fire, Partizan i naravno velike hitove poput Suzan ili So long Merien… Imao sam takodje jos jednu Filips kasetu sa tri crvene tacke na koju su bile pjesme Sajmon & Garfankl sa jedne strane, a Dilanov Desire sa druge, plus sa jedne strane na pocetku Vojnik srece i Dzipsi (Reci mi ciganko sta vidis u svojoj kristalnoj kugli…) od Deep Purple, a sa druge strane Lenonova Give peace a chance, Imagine i Cold Turkey gdje on urlice na kraju. Na zuckastom omotu Koenovog albuma Best of, on je stajao u odijelu i podsjecao me na Al Pacina. Danas slucajno saznam da je i nas Stulic prepjevao njegovu pjesmu Partizan, ali za razliku od Vrele usne visnje, gdje je to maestralno uradio, Partizan mi se ne dopada. Jedna od rijetkih njegovih pjesama koje mi se nidu svidjele. Ovo sto ja radim sa prevodima je vise u smislu da se prevede sto vjernije originalu, a mozda je sve ovo uzalud, kao i cijeli zivot, jer i onako je engleski sve rasprostranjeniji i ljudi koje interesuje Kohen, uglavnom mogu da prate sve i u originalu.
Uglavnom pjesme su mu tako lijepe da mi pricinjava zaista veliko zadovoljstvo dok to radim, a ako neko jos provede par ugodnih trenutaka citajuci, jos bolje…

0 comments.

Telefon

Posted on jun 29th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Svaki dan radimo manje vise iste stvari. Idemo na posao, u skolu, na pijacu, u prodavnice istim ulicama, istim putevima. Hiljade puta vidjamo iste stvari, pored nase prolaze iste zgrade, stoje isti ljudi. Neke prepoznajemo, a kako se mijenjaju fasade kuca i zgrada, ne primjecujemo, to je se odvija polako, kao sto ne primjecujemo kako djeca rastu, kako postaju ljudi. Ni sebe ne primjecujemo kako se mijenjamo. Postoje dva razloga. Jedan je da se isto tako gledamo svaki dan u ogledalu i polako se navikamo na svaku boru, koji gram vise, novu sijedu. Najveci uspjeh je kad primjetimo kako nam je kosa porasla. Vrijeme za sisanje. Drugi razlog je, da se nas unutrasnji svijet ne mijenja. Volimo i dalje iste stvari, iste pjesme, knjige, navijamo za iste timove, sanjamo iste snove. I onda nekad kad sretnemo neke prijatelje koje nismo dugo vidjeli, odmah primjetimo kako su se oni promijenili i naravno postajemo svjesni da je proslo neko vrijeme. Lijepo je tada vidjeti nekoga ko se i nije mnogo promjenio, ko se rekli bi drzi dobro, pa i ako ne izgledamo sjajno vidimo da to i nije toliko strasno, jos kad dodamo svoj unutrasnji svijet, koji ne stari, sve skupa i nije toliko lose. Jos ako dodamo da glas skoro ne stari, kako Cola jos uvijek dobro pjeva i kako se oci ne mijenjaju, sve se u stvari svelo na kozu, a i koza makar isto mirise, jer cim odrastemo i prodje djetinjstvo, nas miris, ostaje takav zauvijek. Lijepa saznanja, mora se priznati.
Poceo sam pisati o necemu drugom i odlutase moje misli malo na stranu, a ovo sam mislio, u toj svakodnevnoj kolotecini, postoje momenti koje pamtimo i koji nas vezu za neka odredjena mjesta, gdje smo se zadesili u tom trenutku, Nekad nam je npr tu zazvonio telefon, tacno na tom mjestu, u toliko sati i svaki put kad prolazimo tuda, tu na tom mjestu, telefon opet zazvoni, a znamo da nas u stvari niko ne zove…

0 comments.

Imate li novu…

Posted on jun 19th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Imate li novu od Sabana ? Tako se nekada kupovale uglavnom kasete, kad je rijec o narodnjacima, naravno. Publika je bila vjerna, nije je interesovalo ni naziv albuma, ni ko svira, nikakvi detalji. Neki nisu bili ni sigurni ni da postoji ta nova, ali zamislite kakvo je to bilo povjerenje, da se tako kupuje na nevidjeno. Fenomen narodne muzike je uvijek bio zbunjujuci za rokere, za intelektualce i tako za svijet koji je mislio da je iznad. Moram da priznam i za mene. Postojao je taj neki otpor u meni i neka ograda. Spomenuo sam jednom vec kada sam osjetio tudju bol, kroz narodnjak, koji me eto prati cijeli zivot, a da ni ne znam ko to pjeva i koji je prvi koji sam zaista osjetio.

Kako cu sutra bez tebe,
kako ces ti bez mene,
i ceo zivot ko cveta dva,
venucemo ti i ja…

Ovako mozda zvuci pateticno, ali je tako prosto i u odredjenom trenutku postane tako zauvijek zabiljezeno. Valjda u nama duboko postoji ta formula za taj zvuk, atmosferu, forspil, bez filozofiranja i jako direktno. Dao sam i prije neke primjere da bluz u koji se kunu mnogi, pa i ja, je tekstualno identican stihovima koje pjevaju Saban, Keba, Mitar, Vesna, Dragana… Mislim da je poenta u direktnom stilu, sto jasnije. Sjecam se pojave Riblje Corbe, prvi album. Napisan je direktno u narodnjackom maniru, sa teskim rokenrol rifovima i dozivio je ogroman uspjeh.

Dok stojim za sankom delimicno pijan…

Ko je mogao da odoli tome :-) Cijela slika koju spominjem je tu. Kafana, sank, pice i odzvanja

I ceo zivot ko cveta dva…

0 comments.

Pesimizam i optimizam (kroz umjetnost, ali i zivot)

Posted on jun 18th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Izgleda malo paradoksalno, ali mladji ljudi cesto stvaraju nekako mracna i pesimisticka djela. Crtezi su sumorni, stihovi mracni, kao da nema za njih buducnosti, a sve je lako kad si mlad. I tako tokom godina i svih zivotnih problema i nedaca koje covjek prebrodi, pocinje da se pojavljuje optimizam. Oblaci se razgrcu i polako se pojavljuju komadici neba, plavetnilo se siri. Slike su vedrije, stihovi veseliji. U pravom zivotu mozda i nije tako, ali cini mi se kao da duh jaca i postaje sve snazniji, kako tijelo slabi. Eto tako dodjoh i do nekog mozda religioznog aspekta i smisla zivota, a zivot je dar i mozda se tek sa godinama shvati koliko treba da ga slavimo i da mu se radujemo. Mene zaista raduje kad vidim da je neko mlad uspio da dodje do tog saznanja, da slavi i da se raduje zivotu tako rano. Greske se prave i onako i ovako, teski trenuci su neizbjezni, svijet je pun pokvarenjaka, nesretnih ljubavi, nepravde i da ne nabrajam, ali uvijek treba da se zna da je ko genijalni Kustin film, Zivot je cudo i jedan jedini. A sta cemo sa ratovima, katastrofama, ljudskom ludilu ? Mislim da je pisanje o tim stvarima nasa obaveza i da je svaka borba optimizam u sustini, jer cim se upustamo u borbu ljudski je da je vjerujemo u pobjedu. Eh da sam umjetnik, sad bi pravio bas vesele stvari i slusao zujanje bubica u travi, mislim da bi to bas najvise volio.

0 comments.

Nenapisani clanak…

Posted on jun 15th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Mislio sam nesto da napisem, ali eto nisam. Nosim to u sebi, ne zelim da kazem, jer mi donosi bol. Vidim ovi blogovi dodju ko neka ispovjedaonica ili ko spomenar iz osnovne skole. Potok tece tok, tok …
Putovati kroz prostor i vrijeme. Kako ? Ajd kroz prostor, auto, voz, avion, pjesaka, ali kroz vrijeme, kako kroz vrijeme? Zelio bih da doputujem do teksas ruke koja prosipa pepeljaru kroz prozor. Nasa kultura, sta da se radi, ali simpaticna pricica, kako se neko bunio sa prvog sprata, jer je pokusavo da skonta ko to prosipa pepeljaru, tako da je stalno poviro gore i uspio bi samo na tren da vidi teksas ruku, a posto se sve brzo odvijalo nikako nije uspijevao da vidi sprat.
Dakle teksas ruka se nalazi u jednoj tacki prostora i vremena, od te tacke bi povukao jednu liniju prema gradu i onda bi po njoj hodao do kraja i onda je izbrisao iza sebe. Presao bih ponovo sve ulice, pronasao jednu adresu i prostro se koliko sam dugacak, pa sta bude Kako tako nekad mozda dotaknes nekog u prolazu i nemas pojma sta propustas. U tom momentu se ne sretnu pogledi, nesto nas omete, mozda se neko isprijeci izmedju, mozda auto zatrubi i skrene paznju, neko poznat te pozove, zakasljes se, odbljesak sunca od staklo tramvaja, milion prepreka. E zato bi se prostro, pa da joj nista drugo ne moze da skrene paznju, da nam se pogledi sretnu i zalede.

2 comments.

Nedelja popodne…

Posted on jun 10th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

pola pet, prazne su ulice…
tonem u san baj, baj…

Tako nekako ide stara pjesma Azre Nedelja popodne. Koliko puta mi je pala na pamet, kad potrefi tako tu atmosferu. Ja volim kad bilo sta nosi neku atmosferu. Bez atmosfere nije to prava stvar, stihovi, muzika, knjiga, bilo sta. Da vas odvuce pravo tamo sa glavnim junacima i zaboravite na svoj obicni zivot, laganog tempa i osamnest karatnog razocaranja.
Sjecam se kad bih nedeljom kao klinac isao na stadion da gledam drugo poluvrijeme, jer bi tada otvarali sirom kapije. Do stadiona mi je trebalo nekih 20-tak minuta i sunce bi bilo vec nisko, vazduh svjez i sve bi nekako bilo u zelenkasto-zuckastom tonu, sa svijetlo plavim nebom, po uglovima, izmedju zgrada, izmedju brda i oblaka. Obicno bi isao sam, rijetko ko bi volioi da hoda, a meni je pored dzaba gledanja drugog poluvremena, poseban uzitak bio i ta setnja. Ulice su zaista bile prazne i ponegdje u parkovima ispred zgrada mame bi izvele malu djecu, koja su oprezno hodala po travi. Sve je bilo tako mirno i onda odjednom bi se cuo huk sa stadiona, papiri su se kotrljali po ulici i stare novine se pokazivale po poslijednji put.

0 comments.

Nije fer, stvarno…

Posted on jun 5th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Stvarno nije fer sto imamo samo jedan zivot. I onda hajd ti potrefi da budes uvijek tamo gdje treba. Cini mi se da je to moj osnovni problem, uvijek podjem na pogresnu stranu, i dok onda to popravim prodje dan. A nisam kriv, slobode mi, tako se potrefi. Cesto mi se ovo desavalo. Dodjem u neki nepoznati grad i onda trazim da negdje nesto pojedem. Onako krenem nekom ulicom, misleci mora biti neki restorancic, fast food, kafanica, kiosk, makar samoposluga. I tako hodam, hodam, ono nista. Poslije se vratim odakle sam poso i krenem na drugu stranu i tu odma iza ugla, bljesti od stolova, mirisa i dima rostilja. Nesto kontam, mozda slijedeci put krenem na jednu stranu i odmah onda okrenem suprotno. Tako cu da uradim, odluceno.
Nego ovo sam mislio, odradis jedan zivot onako normalno, kao sto je ovaj sada. Onda se drugi izludiras maksimalno. Tek u trecem ispravljas greske iz prva dva. Treca sreca.
Evo sad sam skonto da mi je taj broj tri nekako predodredjen. Ja vjerujem u brojeve. Nisam bio los ni u matematici. Jednom cu da ispircam teoriju limesa, jako je vazno. Volim i broj 33, dvije trojke. Pogled na tri strane. Treca gimnazija, trece odjeljenje, a takodje i u osnovnoj skoli trece odjeljenje. Ovo sam tek sad skonto, bolje da prestanem.
Sad se sjetih i ako nema veze sa ovim, kad sam jednom bio u Sapcu i na autobuskoj stanici platio pice parstotina milijardi ili smo cak dosli i do biliona, Boze koje ludilo je to bilo, a ja dolazim iz krajeva gdje je gotovo prestala potreba za novcem, jer nije imalo sta ni da se kupi, niti su postojale prodavnice. Opet neki duh nas je drzao da opstanemo i opstali smo. E sad cu da prekinem sa pisanjem, sa jednom tackom, malom, lijepom.

0 comments.

Strah od letenja…

Posted on maj 29th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Moj prvi let je bio davne, a mozda to i nije toliko davno, 1981 godine kada sam letio od Sarajeva do Podgorice, tadasnjeg Titograda. Klasicni klise odlaska u vojsku je bio ispracaj na zeljeznickoj stanici, kao sto je i dramaticno opjevano mnogo puta. Citav vagon smrdi od prljavih nogu, piletina, pivo, pijani kreteni… Nista od toga nije bilo prisutno, uredan aerodrom, mirna atmosfera, cak pomalo i razocaravajuce, jer sam svoj odlazak u vojsku zamisljao na peronu sarajevske stanice, nagnut kroz prozor vagona i masem svima koji su dosli da me isprate. Kao prvo i najvaznije, nema naginjanja kroz prozor, da je makar bio autobus, medjutim nikakva povezanost Sarajeva sa Crnom Gorom primorala je ne samo mene, nego i ostale regrute da se opredjele za avion. Bilo nas je desetak, svima prvi let, prijatno i vedro vece 7. oktobra. Prvi let je bio ugodan, gledali smo sela kako svijetle ispod nas ili ko zna vec sta je bilo, uglavnom bilo kakvo svjetlo ako se pojavi, nas pogled je ostajao zakovan za njega sve dok se ne izgubi negdje u daljini. Medjutim sve je to bilo jako kratko, pola sata i gotovo. Da li je bilo straha, ne znam da kazem, nisam siguran, jer ga nisam zapamtio. Zapamtio sam samo kada smo izasli da nas je zupuhnuo mediteranski miris borovine i mnogo topliji vazduh nego u Sarajevu. Toga se odlicno sjecam, tako je bilo prijatno vece, idealno za tako neke vazne trenutke. Taj let je bio kao ulazna vrata u neki novi svijet, zivot je postajao sve ozbiljniji i ozbiljniji. Pokusavam da prebrojim koliko sam puta letio, najmanje 30 puta. Uvijek je postojao neki strah, onako priguseni, sve dok nisam letio prije 5-6 godina u sred zime, po snjeznoj oluji, u jednom malo avioncicu. Potpuno neprijatan let, avion se treso ko da idemo po kaldrmi. Od tog treskanja kao da je strah ispao kroz prozor kroz koji nema naginjanja, samo se viri dole, duboko, jer tada mi se ucinilo da mi u avionu nismo visoko, nego na povrsini, a dole negdje duboko, ispod oblaka, bjesni oluja i snijeg zatrpava sve redom.

Svima koji imaju strah od letenja, samo neka zamisle da nisu visoko, nego da su na povrsini i slobodni ko ‘tice, a dole negdje duboko je obican svijet zavuko ruke u dzepove i masta da mu je isplivati na povrsinu :=)

5 comments.

Unutrasnji i vanjski svijet…

Posted on maj 5th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Pricam sa ljudima koji zive sami, kazu teska je samoca i onda i dalje zive sami. Pricam sa ljudima koji ne zive sami, a zeljeli bi da ne zive sa onima sa kojima zive. Zeljeli bi tu samocu, koja je teska. Amerikanci bi rekli, treba jedan poso da se uradi. Kod njih je sve poso, kad dijete sutne dobro loptu, komentar je good job, kao i vojnik kad izvrsi proboj, good job. Sve je job, cijeli zivot kao poso. Mozda je to i tacno, mozda smo mi ovde samo da odradimo neki poso. Ne zelim da zivim 1000 godinu, ali poso mora da se odradi. Izgleda da zbog toga se sve tako i desava. A covjekov unutrasnji svijet je ko vasiona veliki, tu sve postoji i najmanji detalj i neko tu udje, smjesti se, a odmah tu, izvan tog svijeta, jedan drugi svijet. Nekad pomislim da je najveci poso da se razbije barijera i srusi zid izmedju unutrasnjeg i vanjskog svijeta, koji kad se sjedini znamo zasto postojimo. To je taj poso da se odradi i treba biti jak, izdrzati do kraja, da bi dosli do smisla.

1 comment.

Sta se dogadja…

Posted on april 25th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Kontam nesto.

Sta se dogadja sa svijetom. Da li je kriva globalizacija ili sam se ja promijenio ili mozda samo ovo sve uobrazio. Novac je toliko dobio na vrijednosti, da vrijedi vise nego sto pise na tim prokletim novcanicama. Na svim poljima je vazan iskljucivo profit. Sjecam se prije dvadeset-trideset godina po naucnim magazinima, kao sto je bila Galaksija, ako se iko sjeca, znaci ne po nekim tabloidima, govorilo se kako ce u buducnosti, u kojoj se mi sada vec nalazimo, ljudi raditi mnogo manje, jer ce masine i kompjuteri raditi za ljude. Predvidjalo se sestocasovno radno vrijeme, mnogo vise vremena za tzv nadgradnju, kulturu, sport, porodicu. Medjutim ljudi rade vise nego ikada, buducnost je u isto vrijeme sve neizvjesnija, penzioni fondovi prazni, dok multinacionalne kompanije, banke i ostali lihvari ostvaraju rekordne profite u milijardama. Mislim dokle je to moguce tako.

Veceras sam malo posluso na Youtube neke muzike iz osamdesetih, konkretno Sister of mercy, kad je jos uvijek postojala neka zelja za umjetnickim izrazom. Kod nas je to bilo takodje zlatno doba. Od druge polovine devedesetih ne bih mogao da kazem da se pojavila ni jedna nova faca, grupa ili bilo ko da se izdvoji nekim kvalitetom, da ne haje za trendovima, da sto bi se reklo fura svoj fazon i da se izdvoji iznad ovog sivog prosjeka. Mislim da je posljednja velika grupa bila Oasis.

Razmisljam i Evru, koliko je uvodjenje Evra doprinijelo kontroli misli i tokova, kao i izgradnja novog Berlinskog zida samo sa druge strane, mnogo duzeg, veceg i bolje cuvanog i nevidljivog. Niko ga ne spominje, a mozda i zasluzuje posebnu pricu, a i vrijeme je za odmor…

Steta sto ne znam kako se moze ubaciti u ovaj editor direktno i Yutube video, zato samo link …

http://www.youtube.com/watch?v=boinZ5BIlkw&mode=related&search=

0 comments.

Older »