Sta bi pjesnik bio

Posted on oktobar 20th, 2008 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Sta bi pjesnik bio
bez meseca i zvezda
mozda gospodin
u novom odijelu
ili dzokej
na crnome zdrebcu
Mozda vojnik
negdje na zadatku
ili igrac po zici
sa publikom u mraku

Sta bi pjesnik bio
bez oblaka i neba
mozda doktor
u mantilu sto se bijeli
ili dimnjacar u crnom
pa da srecu dijeli
Mozda neimar
pa da kule gradi
ili kockar
sto se stalno vadi

Sta bi pjesnik bio
bez ljubavi tvoje
mozda lopov
pa da krade snove
ili majstor
da zamijesa boje
Mozda ludak
usamljen pored puta
ili pilot
sto po nebu luta…

Ovo je neki stil sarajevskih pjesnika ranih sedamdesetih godina, osato meni negdje u malom mozgu, ali napisan namjerno djelimicno na ekavici kojom ja inace ne govorim, ali nekad mi se cini da neke rijeci na ekavici imaju neko potpuno novo znacenje, kao npr pevac, jer mislim da svako moze biti pjevac, ali ne i pevac. Naravno ako govorite samo ekavski onda to tesko mozete da shvatite, ali vjerujte mi na rec ;)

0 comments.

Dolazi miris…

Posted on januar 15th, 2008 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Cujem cipele tvoje
u kutiji spakovane
suskaju pred put

Vidim marame tvoje
pored prozora
leprsaju pred svitanje

U kosi klize snale
pomjeraju se same
zatezu se polako

Na trgu guzva
slavi se nesto
I hladan vazduh
umiva lice
kao na planini
kad poleti sova
sigurno kroz noc
izmedju grana…

Dolazi miris…

Ova pjesma je na prvi pogled, mozda malo creepy, pomjeraju se same stvari,
ne znam koji nas bi izraz upotrebio, i mozda i ne lici na mene,
mozda je nije niko ni ocekivao, mozda je prorocka… Ja mislim…
Desavalo se i prije da nesto dobije smisao poslije izvjesnog vremena…
Trg je banjalucki, na kome ja nisam nikada bio…
U sumi sam bio, prolazio izmedju grana…
Lupam sad i ja bez veze, a stihovi su jako precizni…

0 comments.

Ruža …

Posted on januar 14th, 2008 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Ruža …

Ruža nije orhideja
ima trn
pa se ubodes
i potece krv
isto crvena
pa se stopi
sa laticama
bacis je onda
i ona uvene
rasprsi se lisce
i neko u prolazu
se osvrne samo
za mirisom
a ruža ne bode
sto mrzi,
nego iz ljubavi
kao usne
kad se ljubi jako
puknu od daha
kad dusa jedna
ugleda sebe
u nepcu drugom…

Božic ljeta Gospodnjeg 2008

0 comments.

Za tren…

Posted on januar 11th, 2008 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

cijelu noc
kisa udara po prozoru
i sliva se niz moje lice
cijelu noc
vjetar ulazi kroz dimnjak
i zavlaci se ispod mojih obrva
cijelu noc
mrak razmice zavjese
i otvara mi kapke na ocima
cijelu noc
brdo gori iznad potoka
i žar pada po mojim nogama
cijelu noc
radio pokusava da svira
a ja cujem samo uho svoje
cijelu noc
cijelu noc
cijelu noc
cijelu noc
dovoljno vremena
koje mi ne treba
cijelu noc
dovoljno vremena
koje mi ne treba
cijelu noc
za pticu da leprsa
sa rukom na celu
cijelu noc
kao grafit na prstima
lijepe se snovi
a dan je vec odavno poceo

Ponoc dolazi, za tren…

Sjedio sam i kisa je padala, vjetar je duvao, kapi su se skupljale po prozoru i tajanstveno prolazile kroz staklo.
I neka tisina je dolazila nekako odozdo…

0 comments.

Kanada (nedovrsena pjesma)

Posted on oktobar 1st, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Uz crvene zastave
ogrnuta plovi
mojim mislima
i na licu pise sve
a ja ne mogu
da procitam
jer ne raspoznajem boje
i sam pravim kulu
od studeni i leda
da se hladi srce
ali je krv vrela i neda
i pusi se ko gejzir
iznad ulica
dugackih aleja
prekrivenih liscem
u kojima se stope
igraju skrivaca
toliko prostora
i sirokog neba
i milioni kapljica
cekaju
kao papir
pero sto ceka
da ga pretvori
u smisao…

Ovo nije kraj pjesme …

0 comments.

Pjesma sa imenom…

Posted on septembar 27th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Nisam nikada napisao pjesmu sa imenom, u stvari jesam jednom, onako fiktivno, mladalacki, mogu reci bez emocija, vise kao neka vjezba, zvala se Jedna Marija. Bilo to ime u modi, i Sobic je pjevo nesto slicno, pa Miki Jevremovic, i jos neki, vise sam je i zaboravio…

Ovo je dakle prva, prava pjesma sa imenom i rimama, i zelim da je odpjevam, i ako nisam rodjen sa zlatnim glasom…

Aleksandra Nina

Spusti se na moj dlan iz plavih visina
zagolica ga i pokloni mi osmjeh na dar
Samo sto joj na nos ne udari krv
Zvase se po ruski, Aleksandra Nina

Uz pjesmu vjetra sa snjeznih planina
U kaputu pod svjetiljkama plastom
Nosise ljubav sa mojom mastom
Moja draga Aleksandra Nina

Mirisase kao otvorena mandarina
I jos nosim njen miris kao potkosulju bijelu
I njen dodir u zglobovima i po cijelom tijelu
Jedna i jedina, Aleksandra Nina

U godini pijetla porodi se iz dubina
Rece mi, ja te volim kao oci svoje
ja njoj, zbog tebe se moje ni smrti ne boje
Samo ja i ona, Aleksandra Nina

I romantika I strast, neopisiva silina
I smijeh I suze, u ovoj novoj svetoj tajni
Dok u ocima duboko zasticeno sjaji
Najsjajnija zvezda, Aleksandra Nina

Oblaci prekrivaju nebo i sve je blize zima
A ona mozda ulicama mokrim sada koraca
Mozda nosi stare knjige kuci kad se vraca
I mozda misli na mene, Aleksandra Nina…

…

2 comments.

Vizuelna poezija ili kako pisem pjesme

Posted on septembar 10th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Da pisem pjesmice sam poceo relativno kasno. Bio sam sesti razred i napisao pjesmu Lopta gdje sam se uglavnom trudio da nadjem odgovarajucu rimu, pa je ovako pocela

Kad vidim loptu da skače
Srce mi postane radosno pače

Prvo mi je to bilo glupo, a poslije skontam pa i nije toliko lose :)
Poslije sam jos malo opisivao sta sve volim, i na kraju zavrsava na slijedeci nacin

Kad u skoli dobijes ocjenu slabu
onda ze tebe postane tabu

Malo je neobicno i kako sam poceo da pisem, u stvari odjednom fino kupio veliku zutu svesku i tako poceo. Na desnu stranu sam pisao pjesme, a na lijevu sam lijepio slike, obicno iz kaubojskih romana Lunov Magnus Strip ili Zlatna Serija, a ponekad bih i nacrtao nesto.
Bilo je tu dosta pjesmica raznih motiva, npr

Revolveras je u prasinu pao
i nikome nije bilo zao

pa onda i malo rodoljubivih npr o Gavrilu Principu

Njegovi ideali, nasi ideali
njegovo srce u nasem kuca
on je prvi pucnjem rekao
neka se na dusmana puca

Tako nekako je to bilo, jako mi je zao sto nisam to sve sacuvao, kao i crtez jednog macka. Poezija je podsvijest, nema sumnje u to i jako je neobicno kad pronadjes neke rime i tek poslije vidis da one imaju smisla.
Elem poslije sam se oslobodio stega rime i poceo da pisem i u slobodnom stilu, bez rima, ali sam se trudio, u stvari i nisam se trudio, nego je to rekao bih nekako islo samo od sebe, bar mi se tako cini, da pjesma ima neki ritam.
Jednom davno jedan moj ujak je rekao da je poezija da sa sto manje rijeci sto vise kazes i ja sam to nekako uzeo zdravo za gotovo, mada on nije nikada nista napisao, niti je nesto citao poeziju, ali mislim da ima nekako zdrav rezon. Tako ne volim dugacke pjesme koje su obicno gnjavaza i cak ponekad poneki dobar stih se utopi u moru nebuloza. Sonet kao neka duzina pjesme je optimalna, da nabije emocije do maksimuma, a dovoljno prostora da se sve kaze.
Medjutim moj drugi ujak je pisao pjesme i bio je jako talentovan. Takodje i moj otac je jako talentovan za knjizevnost, mada igrom slucaja ili izbora, jer sve je izbor ni jedan, ni drugi nisu otisli da se bave poezijom kao pravi pjesnici. Ja sam tako naslijedio neke mrvice talenta od njih, pa sada mogu da napisem po koji stih, onako da bar mogu nesto da posvetim nekome, da me makar ne zaboravi.
Mogu reci da sam jako dobro pisao krajem srednje skole i malo poslije, mada jako mracno, ali to je valjda osobina mladih ljudi o cemu sam vec prije pisao. Npr bila je jedna sjajna pjesma i zvala se Mracna jutra ( cekaju me mrtva … )
Proslo je jako mnogo vremena i ponovo sam napisao pjesmu o smrti, koja je spokojna i u kojoj nema straha.
U stvari proslo je mnogo godina da nisam nista napisao i onda se pojavila inspiracija, tacnije inspijacija i prvo su se pocele redjati slike koje bih samo pretocio u rijeci. Sve je tako lako, kao da lijepis kolaz. Sve pjesme koje sam ovde objavio su jako vizuelne, prepune slika, koji se kao slajdovi redjaju. I opet pazim na ritam, koliko umijem i to je sve. Medjutim bez inspijacije to bi bilo nemoguce, inspijacijo, volim te…

0 comments.

Smedje i zeleno…

Posted on septembar 8th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

kao da solis zemlju
kao zica kad se sjecka
pa leti na sve strane
vjetar ih podize i nosi
u suknji od teksasa
zamisljam kako cucnes
pa se otimas ko lavica
pa opet cucnes, pa se otimas
pa ih spustis na travu
da se stope, smedje vlasi
i zelena trava
ispred prozora na brdu
samo kosa
smedja i zlatna
zlatna, zlatna
ostaje …
da se lagano
podigne sa strujanjem
zraka u prolazu
I skupe se zjenice
a ne gledas u sunce
ne gledas u istok
gledas u dlan
i osjetis
neko srce kuca
u tebi,
a tvoje miruje
dok dah mjeseca
pravi rosu po prozoru
klize kapi niz staklo
i ne treba niko
da ih brise
ciste su ko suze…

0 comments.

Pusti me majko…

Posted on septembar 5th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Ovo je jedna pjesmica za pjevanje, originalno napisana sa idejom odlaska vojnika u rat,
mnogo prije nego sto se i moglo slutiti o ratu…

Pusti me majko da vidim
Maglu po jezeru
Pa da se izgubim
Da me ne bude

Pusti me majko da vidim
Rosu na ruzama
Sto blista ujutru
Ko suze u ocima

Jer me moj dragi
vise ne cuje
jer se mojoj
pjesmi ne raduje

I svakog dana
i noci
ja se molim
da mi se vrati…

Pusti me majko da vidim
Blijedo nebo sumraka
Da potamni horizont
I sakrijem iza oblaka

Pusti me majko da vidim
Rosu na ruzama
Sto blista ujutru
Ko suze u ocima

Jer me moj dragi
vise ne cuje
jer se mojoj
pjesmi ne raduje…

I svakog dana
i noci
ja se molim
da mi se vrati…

To sto je ostalo u mojoj glavi, poslije kad je vec pocelo da se puca,
nastala je i ova pjesmica i zove se Kapetan Miki, pod uticajem stripova iz djetinjstva…
nisam uspio sve da zapamtim jer je moje sveske sa pjesmama odnio rat
i vjerovatno su zavrsile u plamenu, a mozda je neka i sacuvana, mozda…

Kapetan Miki

Kapetan Miki sanja svoju dragu
Koliko puta sanja o starom kraju
Kapetan Miki htio bi da je blize
Ali sudbina ga uvijek stize

Drzi, drzi me, sad ne pustaj me
Drzi, drzi me, sad ne pustaj me…

Ponekad sam umoran od teskih stihova
i volim da napisem najobicniju pjesmicu, ali se trudim da je iskreno…

0 comments.

Vuk

Posted on avgust 10th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Poezija.

Udahnem duboko
da mi srce stane
na tren,
da se odmori
I vidim zrake iza oblaka
kao iz raja da izlaze
da nam daju nadu
za smirenje
I osjetim dodir
vjetra na kapcima
i sapat usamljenog
vuka smedjih ociju
rasjecenih sapa
bez tragova iza sebe
Kao da lebdi
u svom bolu
i ne dodiruje zemlju
Uzimam noz
i rasjecem rijec
da od jedne
nacinim tri
pa ih poredam
2 2 5
gledam ih dugo
da se utisnu
duboko u oci
Kad zaspim
da ne treba
ni da sanjam
Ako me vidis
da ne treba
ni da pitas
da ne treba
ni da mislis
da se branis…

3 comments.

Older »