| P | U | S | Č | P | S | N |
|---|---|---|---|---|---|---|
| « okt | ||||||
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Posted on januar 13th, 2008 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
ma salim se, nemoj me zajebavat, nisam ja doso sa radim to za pare…
“O ne, znam da sam uzeo tvoje vrijeme”
Slusaj, ti si bio prvi taksista na koga sam naletio, ne sjecas se ti toga, toliko ljudi je proslo. Prvi put uzimam taksi i tako malo pricamo, kazes ti jesi li ti Poljak, ne reko ja sam iz bivse Jugoslavije…
Davno je to bilo…
“Sjecam se malo”.
Znam da se ne sjeca, nije ni vazno, ja se sjecam. Cudno kako se nekad sjecam tako detalja, gotovo cijelog razgovora, da ne prepricavam nista posebno, ali se sjecam.
“Hoces doci Snjezo”, zove je opet… Zeli da izgleda sretan, a neki ocaj u njegovim ocima. Super im je kuca stvarno, i lijepo sredjena, djeca velika, jedna kcerka se vec udala.
“Ti si maher za te stvari”
Ispijam stok i gledam slike na zidu. Grcki motivi, bijeli zidovi i plavi prozori, krupni plan.
“Hoces kafu”. Vidim ocaj u njenim ocima i cak i ne zeli da izgleda sretna.
Ne hvala, idem jos malo, da vas ne zadrzavam. I kupi onaj kabal, pa cu vam pokazati kako to da sami uradite.
“Cekaj imam neko vino, domace, ja ga pravim, nema trunke secera”
Dobro hajd, moze vino.
Gledam svoje oci u retrovizoru.
Posted on oktobar 3rd, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Sav sam se zacepio od prehlade, maksimalno moguce. Mislim da se ne moze biti prehladjenije. Nos curi ko cesma, neka jeza kroz tijelo i prija mi da ispod vjetrovke nosim pernati svijetlo plavi prsluk. Nadjem ga u jednoj napustenoj kuci, u stvari to je bila jakna kojoj se skidaju rukavi. Rukavi kratki, pa ih bacio, sad mi tako godi ta toplina perja. Onako estetski se ne uklapa bas kako viri malo i plavi se, ali ko da je to vazno. Sutra cemo mozda svi biti mrtvi i ravnodusni. Ponesem svoje stvari do golfa. Mnogo godina poslije ne mogu da shvatim kako je to sve moglo da stane u tako mali automobil, koji mi onda uopste nije izgledao tako mali.
Negdje je sredina Februara i spusticemo se dole u dolinu. Snijeg se polako topi, a bas je bio napadao. Put nikakav, pun rupa, klizav. Ostali momci su tu. Ne pamtim vise ko je bio. Sve se izmjesalo, s kim sam gdje bio. Zapalim cigaretu i ne osjecam nikakav ukus, znam da je bio Partner. Partner je tada bio jako dobra cigareta, mirise prema raznim krdzama. I onako lijepa kutija, pismena, jos tvrdo pakovanje. Klasik takodje. Pomislim taj dim mora da smeta i virusima. Osjeti se da proljece dolazi, probija se ispod snijega, nice kao kukurijek.
U dolini je vrijeme malo toplije i dobra je hrana. Konacno da se malo najedem. Pricamo malo sa ovim koje smjenjujemo, sta se radi i tako. Uglavnom je dobro, mnogo je slobodnog vremena i potpuno smo samostalni. Radujem se odlasku na Ilidzu. Mozda odem i do Nedzarica, a i u svoju staru firmu, da uzmem svoja dokumenta i da malo vidim ko je tu osto, sta se radi. U stvari znam ko je tu, nego tako, drago bi mi bilo da sjednem u svoju kancelariju, popijem kafu kao nekada.
Na pauzi odlazim kuci. Nadjem je u podrumu, nesto radi, rasprema, sva u zanosu. Iznenadila me, zaista. Zategla kosu u rep, pa onda smotala rep nekako kao u pundzu. Izgleda jako lijepo, prosto sija. Govori mi da bi trebao nesto da uradim, ali ja gledam njenu kosu. Ljubim je. Grlim, koliko mogu vise. Disemo jako. Krajickom oka vidim Liona i njegovu djevojku. Oni se smjeskaju.
“Da vas upoznam.”
“Ovo su moji podstanari’, objasnjavam. Njih dvije imaju ista imena. Cudna situacija, upoznajes dvoje ljudi koji imaju ista imena, kratka, sa samo cetiri slova.
Sjedimo, pusimo i pijemo neku domacu rakiju, naslo se i neke domace pite. Paze nas ti ljudi, nema sta. Pricamo bez veze i tako jedan tip, mozda stariji od mene desetak godina, kaze u sred price, nekako neocekivano, “Kako se ono kaze stanovnik Grcke ?”
Ja ko iz topa odgovorim, “Grk.” , a sve mi cudno, od kud to da pita.
Kaze on meni, “Upo ti mrk.”
“Ja sam mislio da si ti ozbiljan covjek, a ti se zajebavas.”, nije mi bilo pravo tada, moram priznati. Poslije mi bilo bas smijesno i nekako ljudski. Vec osjecam umor i kazem “Dosta suplje vise, ocemo li mi spavat ?”
Dizu se i ostali i odlazimo u jednu veliku spavaonu, nas nekoliko, odbija se zvuk od praznih zidova. Nocas bi mogli da nas bombarduju, cijeli dan se pregovara, vise i ne slusamo vijesti. Zaspao sam slatko. Kako je lijep taj miris proljeca sto dolazi. Svugdje na svijetu isti.
Posted on septembar 24th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Sjedio sam na ogromnim stepenicama ispred zgrade Kapitol Hila u Havani. Zgrada je valjda kopija zgrade americkog kongresa sa onom ogromnom kupolom i nevjerovatnim stubovima i skulpturama. Sve je nepojmiljeve velicine, autobusi se guraju sa turistima, dok ulicama prolaze americka kola iz pedesetih godina. Zaista originalna americka auta stara po cetrdeset, pedeset godina i izgledaju sjajno. Americki automobili iz pedesetih su zaista izuzetni. Te ogromne sjajne masine sa krilima sa strane su imale nesto posebno u sebi. Kada je na Kubi zavrsena revolucija na Novu Godinu 1959 godine, vrijeme je u neku ruku tada stalo. Vise nisu dolazili automobili iz Amerike i Kubanci su krpili ono sto su imali, a srecom lim moze da traje beskrajno jer nema zime i soli. Poslije djelimicnog otvaranja nakon pada Sovjetskog Saveza, jer nisu prosto imali izbora, Kuba postoje turisticka atrakcija za sve osim za Amerikance. Njima je zabranjen pristup i to ne od strane Kube, nego od vlastite administracije.
Bilo je jako vruce i glava me je rasturala, mislio sam da ce da mi popucaju svi kapilari. Pomislim kako bi bilo dobro da imaju one pijavice da mi isisaju malo krvi i da popusti ono pulsiranje, bum, bum, bum… Oznojio mi se nos ispod naocara i nabio sam kapu. Prija mi kad se znojim. Ljudi se slikaju na stepenicama, dok je preko ulice neka stara zgrada evropskog tipa. Veliki prozori sa ukrasima, lukovi i zeljezna kapija za ulaz u unutrasnje dvoriste.
Ugledah neku Kubanku kako se mota ispod stepenica na trotoaru. Sidjem dole da vidim dali prodaje cigare, koje su dosta skupe po prodavnicama. Kutija Monte Kristo sa 25 komada je oko 120 dolara, sto je opet jeftinije nego u Kanadi gdje se prodaje jedna takva cigara po 18 do 20 dolara. Legenda kaze da te cigare motaju zene, rolajuci fine listove duvana uz svoje butine.
Silazim i gledam je pravo u oci. Nije mnogo trebalo da to primjeti i pridje mi i spane cigars. Reko posto je, 25 dolara kutija. Super, dolar po komadu. Reko OK. Prelazimo ulicu i niko se ne zaustavlja da bi mi presli. Iskustvo iz otadzbine je tu i nema problema, bezbjedno smo na drugoj strani. Usput odvajam 25 dolara i stavljam u poseban dzep. Kako smo otvorili kapiju od unutrasnjeg dvorista, uopste se ne sjecam. Uglavnom dvoriste je lijepo, podjseca me na beogradske zgrade is serije Otpisani. Usli smo u jedan stan na prizemlju. Prepun je ljudi, sve generacije su prisutne i svi nesto pricaju, obracaju mi se. Tu je i neki mladji momak, on prica engleski i pokazuje moi kutiju Monte Krista. Vadim pare i dajem mu i istovremeno uzima drvenu kutiju. Kao da su bili iznenadjeni sto sam ih odmah platio i pocese mi nuditi da kupim jos jednu kutiju, jos skupljih cigara koje su bile svaka pojedinacno zapakovana u metalne tube. Pomalo osamucen od tableta mjesaju mi se svi ti glasovi. Kazem da nemam vise novca, to je to. Moram kutiju u stare novine, da se ne vidi i izlazim sam iz stana, hodam polako do izlaza, kroz resetke vidim svoj autobus. Hvatam za kvaku i shvatam da je kapija zakljucana. Oh moje Boze, od kud sad ovo. Ne vraca mi se nazad u taj stan. Trotoar je odnah tu, ljudi prolaze, autobus je samo preko ulice, treba uskoro da podje.
Drzim se za one resetke kao da sam u zatvoru. Srecom cujem korake iza sebe, neki starac polako hoda i vadi kljuc, cuje se ono skljoc i izlazim za njim…
Poslije kad sam ovo pricao, ljudi mi kazu ti si lud, kako si smio da odes tako kod njih u stan. Kazem, “ne znam, mozda zbog glavobolje”, i otpuhivam dimove, taj duvan tako lijepo mirise, osjecam se odlicno.
Ulaz u tu zgradu je tacno na 1:58 na ovom videu :-)
Posted on septembar 21st, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Kao tog osmog marta 1994 godine, vrijeme je potpuno isto, a sada septembar. Vlazna zemlja i toplo sunce, sve je lijeno tada. Nekako se i vazduh ulijenio. Kotrljam se lagano put Ilidze, zaista uzivam u putu. Treba mozda 45 minuta setnje. Volim da hodam sam. Uvijek sam imao svoje dugacke brze setnje. Subotom ujutru, poslije burnih veceri petaka, bi se zaputio poslije dorucka, pravo u grad sve do Narodne banke. Isao bih samo pravo i mjerio sam vrijeme uvijek. Morao sam da stignem tamo ispod 42 minuta. I uvijek tako, ludo i besmisleno. Dok bih tako brzo hodao, moj um je odlazio ko zna kuda. Bilo je to mojih 40 minuta nekog drugog svijeta, gdje je sve bilo moguce. I evo vidim sada, vazno je hodati, nikada ne stati. Svaki put je i onako isti, dovede te do kraja, do zida i nema vise. Kao kad dodjes sa kamionom sa velikom prikolicom u slijepu ulicu, kako se vratiti na normalni put da prikolica ne udari ni u sta ili u nikoga. Staro je pravilo da sa volanom upravljas uvijek u suprotnom smjeru, volanom desno, prikolica ide lijevo i sve tako, radis nesto potpuno nenormalno da se spasis. Nesto sto se kosi sa svim tvojim iskustvima, poimanjima i mislima.
Ja idem na Ilidzu, u stan, u pravu kadu, da je napunim i da tako lezim u vrucoj vodi najmanje pola sata. Tamo u daljini vidi se grad. Sablasno miran. Ne cuje se nista. Nema nigdje dima. Ulijenio je taj vazduh sve oko sebe. Cak i ptice nekako lijeno sjede na granama, uzivaju u suncu, ne mrdaju se. Skinem jaknu i ostanem u dzemperu. Jako sam smrsao, ali se osjecam zdrav i u kondiciji. Mozda se necu vise nikad ovako osjecati dobro. Zaista pregrst je radosti. Ocekuje me kupanje u kadi, nesto lijepo da pojedem i Holiwood cigare. To su bile dobre cigare stvarno, mozda malo naparfemisane previse, ali gore kao Malboro. Svaka cigareta mekana i lagana, prosto se topi. Dok vadi cigaretu iz kutije, kaze meni Gusak, “Imam to masinstvo i cuvam ga za poslije”. A Gusak skroz sijed, cetrdesetak godina, nema nigdje nista, izgleda ko da mu je pedeset, svakako najstariji medju ostalim momcima, u stvari nije bas da nema nista, ima tu diplomu masinstva i to mu zaista ne moze niko oduzeti. Postoje neke stvari koje ti niko ne moze da oduzme, nema veze sta da se desi. “Da mi je naci neku zenu da joj napravim jedno dvoje troje djece i gotovo”. I uzda se u svoj fakultet. Na punktu prepoznam jednog tipa iz srednje skole. Pravim se da ga nisam vidio, jer ne mogu se praviti da ga ne poznajem, samo da ga nisam vidio, mada mi je drago da sam ga vidio. Drago mi je svakoga da vidim poznatog, prvo sto znam da je ziv, a isto sto znam da nije pobjegao. Drago mi je da nas je sto vise, sto nas je vise, lakse nam je, a mora neko i ovde da bude. Jednostavno mora.
Zgradu sam lako nasao, odmah pored rijeke. Nove zgrade. Udjem u jedan haustor i popenjem se na drugi sprat. Tu trenutno zivi moj rodjak. On je mladji od mene dosta, 8 godina, ali vec se ta razlika u godinama izbrisala. Zezamo se fino. Nisam ga vidio ko zna od kada.
Posted on septembar 8th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Pitam se da li postoje bas uvijek dvije strane, kao dan i noc, kao ljeto i zima ili bilo sta drugo da mora da ima i svoju drugu stranu. U stvari pitam se da li postoji nesto apsolutno i tako jako da ne moze da bude drugacije. Na primer cesto i sam kazem, zivot je kratak. I gotovo svako ponekad tako pomisli. Jednom se zivi, moze vec veceras da me lupi tramvaj, ili umre i ko pusi i ko ne pusi, zasto da se onda patim i pokusavam da prestajem. I to je tako, zaista, umre i ko pusi i ko ne pusi. Sa druge strane zivot i nije kratak. Rijetko koga udari tramvaj i onako objektivno male su sanse da nam se to desi. I tako misleci da je zivot kratak, napravimo neke poteze koji se bas ne uklapaju u tu semu i poslije izvjesnog vremena shvatimo da umjesto kratkog, zivimo jedan dugacak zivot sa posljedicama odluka kao da je kratak. U sustini vrlo prosto, ali te proste stvari je najteze dokuciti i prepoznati, kao istinske vrijednosti. Ja sam od onih ljudi koji je uvijek mislio da ce da zivi dugo, a osjecao da je zivot kratak. Hej kako to, nekako izmjesano misljenje, neko bi rekao, daj odluci se, ovako ili onako. I ja bih zaista volio kada bih mogao tako. Da kazem to je tako i gotovo. Medjutim da su moje odluke pravilne, mozda bih i mogao, ovako donosim odluke dosta pogresno, a zelim zaista sve najbolje. Ponekad pomislim cak da sam opasan po druge ljude, jer pokusavam da dam sve, da postignem neke apsolutne stvari, a to ocigledno ne ide, ili ne ide tako lako. Onda odjednom se pojavi cudo, pomislimo kao niotkuda, odjednom. Medjutim i to je samo odluka, odluka je sve. Ne postoji sudbina, postoji samo odluka i to vrlo lako, a u isto vrijeme vrlo tesko, jer odluke nam daju iluziju sudbine.
Sjecam se jedne svoje velike odluke, donesene tako lako, da je prosto nevejrovatno. Da ostanem u ratu i to sam imao tako cvrstu tu odluku da nisam mogao da zamislim da moze da bude drugacije. Nisam se nikada poslije pokajao zbog toga, jer je to neka odluka apsolutno suprotna bilo kakvim licnim sebicnim interesima, a to cesto moze da bude put ka unutrasnjem miru, koji je tesko pronaci, cak i kada je sve na prvi pogled sve u redu.
Dakle sada pokusavam da uradim nesto slicno, da napravim odluku koja ce da bude slicna onoj prije petnaestak godina.
Posted on avgust 31st, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Trebao sam da iskocim iz aviona. Sve je bilo spremno i naravno placeno. Visina i nije bila neka, na zemlji se sve moglo vidjeti, a buka je nesnosna. Moje lijevo siroto uho je krcalo kao pokvareni zvucnik. Naceo sam ga jos kao tinejdzer slusajuci muziku sa slusalicama tako glasno da je to uho jednostavno malo popustilo. Otkricu jednu tajnu. Stavio bih velike sive slusalice na usi, uzeo obicnu gitaru, ukljucio snimanje na kasetofonu, i naravno pritisnuo pauzu i onda bih cuo preko slusalica sta sviram. Trik je bio kada se dovoljno glasno odvrne da bi tada cuo gitaru sa odredjenom distorzijom i to je onda podsjecalo kao da je elektricna. Tako bi se igrao. Poslije sam primjetio na nekim skolskim turnirima u kosarci, kada bi mala sala bila prepuna lagano krcanje kada bi navijanje uhvatilo maha. Navijanje mi je uvijek godilo i volio sam tako da igram, cak mislim da bih tada davao najbolje od sebe. Potrebna mi je inspiracija u svemu, tada sam najbolji, nema veze sta radim, cak volim i da tada prihvatam odgovornost na sebe, sto ljudi bas ne vole toliko, ali to mi daje neko posebno zadovoljstvo i uzbudjenje. To je bio tek pocetak. Zavrsni udarac mi je dalo ispaljivanje tromblona u armiji. Izasli smo na Rodoc i izvrsili sve pripreme kako to vec ide. Podijelili nam municiju i sve sto nas sleduje. Cijelo vrijeme su nas starjesine upozoravale da je trzaj puske toliko jak da moze da nam polomi prste, pa da kundak moramo da ukopamo malo u zemlju. Nekako sve je krenulo naopako. Morali smo da nosimo sljem, koji mi je u lezecem polozaju padao stalno na oci i tako me nervirao, onako konstantno. U svoj toj frci, da pazim na prste, da pogodim metu, ja nisam uradio za mene najvazniju stvar, da otvorim usta. Prilikom prvog ispaljenja cuo sam jak pisak, koji vise nikada nije potpuno prestao. Prvih dana bilo je uzasno kada bi se nocu sve utisalo. Nenaviknut na zvuk koji se stvara direktno u mom uhu, nisam mogao da spavam. Izmoren, san bi me savladao poslije nekoliko sati. Ne postoji nikakav lijek za sinusitis. Navodno vitamin B malo olaksava to zujanje, ali nisam siguran koliko.
I moram da hodam preko krila. O moj Boze, koja glupost. Ovo je gore nego kad sam se spustao niz bob stazu. To vise nije strah, nego osjecaj da radim nesto glupavo, besmisleno. Taj bob je toliko mali za mene, da sam jedva sjeo unutra. I avion je mali, drma se, huce elise i sve je toliko blizu.
Pomislim ako sam primoran da placam za uzbudjenja, onda je moj zivot dosadan i prazan. Sjednem na klupu, raskopcam kacigu i sjetim se kako mi je srce lupalo i okretao svijet oko mene, zbog neceg drugog, mnogo uzbudljivijeg i snaznijeg, sto izaziva burne hemijske reakcije u mozgu, kad prste i pucketaju elektroni kroz nerve jace nego ikada. Ogroman osjecaj prijatnosti zbog prisustva drugog bica, to bi bila kao neka definicija. Nije mozda dobra rijec, ogromna. Ekstreman osjecaj prijatnosti. Ili mozda beskrajan osjecaj prijatnosti. Da se to pretvori u formule, sto bi limesi odjekivali i teznja beskonacnosti…
Neka svjezina mi zapuhnu lice i iskoracim sa osmjehom.
Posted on avgust 24th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Poluprazan avion, ugasena svijetla. Noc. Vide se zvijezde, trepere. Imam osjecaj kao da sam u samom svemiru. Ono malo ljudi sto ima ispruzilo se po onim sjedistima, koriste priliku da spavaju. Negdje smo iznad Atlantika. Lijepo je sto ima mjesta dovoljno. Meni uvijek tijesno u avionu, inace mi ne bi bio nikakav problem ta putovanja, ali kad me uklijeste izmedju sjedista, ne mogu ni da mrdnem. Onda koristim ubrzano odmaranje. Kao kad nemas mnogo vremena za spavanje, pa se onda trudis da brze spavas, da se bolje naspavas. Uvijek sam zavidio onim koji su dobili sjedista ispred vrata, mjesta za noge koliko hoces. Jos jedne prilike ja sjedim odmah iza tog sjedista i tu se razbaskario neki Italijan. Tako blizu, a tako daleko. Vjerovatno greskom, na polasku u Sarajevu, kada sam trazio da ako je moguce mi potraze mjesto pored izlaza, misleci da cu ovaj put da i ja lijepo ispruzim noge, u samom avionu otkrijem da su mi promasili sjediste za jedan red. I tako to mi osta jedna sa dugacke liste neostvarenih zelja. Da se ne zalim mnogo, moram priznati, ponekad mi se i po koja zelja i ostvari. Tako valjda treba, zato i postoje zelje, da se zele, ostvaruju ili ne ostvaruju. Sta mi znacimo tako mali u univerzumu, rasuti u toj zvjezdanoj prasini makrokosmosa. Da nama jos neko ispunjava zelje. To nije moguce, zelje uglavnom ispunjavamo sami sebi, koliko mozemo, koliko smo spremni, i kako nas nosi kosmicki vjetar.
I tako provodim jedan cudan let. Pustili nam film Kontakt sa Dzudi Foster. Neka naucna fantastika, drugi svijetovi, planete, dodirivanje neba, koje se na pritisak prsta uvija kao LCD ekran kompjutera. Moram priznati da se osjecam cak malo i neprijatno, sve to na ekranu, pa pogledam kroz prozor, kao da letim kroz svemir. U jednom trenutku kao da pocinje da se sve spaja, stvarnost, film, brujanje motora, san i misao da je dole negdje daleko ispod nas neki normalan zivot, da se ljudi spremaju za docek Nove Godine. Bio je 31 Decembar, zato je i prazan avion.
Pale se iznenada svijetla, dolaze stjuardese i svima sipaju sampanjac. Nova je godina. Pilot svima cestita preko razglasa.
Mene malo glava sastavila, pa popijem samo malo reda radi. Eto i to docekah, Nova Godina u avionu. U stvari mi smo se jurili sa Novom Godinom, bila je ispred nas i u jednom trenutku smo je stigli, izljubili i nastavili bez nje. Zato je i slavlje kratko trajalo, ponovo svi zauzimaju lezece poze razmisljajuci sta se desilo. Kako smo skocili u Novu Godinu i onda opet se vratili u staru ? Kao vremeplov. Bar na kratko, na nekoliko sati.
Slijecemo u Toronto. Lokalno vrijeme, negdje oko osam sati navece. Uobicajena vreva, putnici, nosaci, sluzbenici, piloti, stujardese prolaze hodnicima, stepenicama, sve je na svom mjestu u tom haosu. Izlazim iz aerodromske zgrade i udisem prljavi i reski decembarski vazduh. Bas je lijep. Docekacu Novu Godinu jos jednom, da je cuvam, ako mi nekada zatreba jedna viska, kao dzoker.
Posted on avgust 20th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Kad bih mogao da se sjetim tog polijetanja, da li je to bilo onda kada su me pretresali jer nisu vjerovali da letim preko okeana sa dvadesetak dolara u dzepu. Hej, kazem carinicima, sto ce mi pare u avionu. Zimsko doba, hajd sad da skidam jaknu da me pretresaju i udjem ja u neku prostoriju i tu neki tip sjedi i dosadjuje se. Svaki dan gleda kako ljudi odlaze. Kriza u zemlji. Jos nije bilo ni bombardovanje cak, niti je dosao 21 vijek. Bar da je tu novi milenijum. Sve po starom, ucmalost neka vlada. I njemu je izgleda dosadilo sve, ne nalazi vise slast u tom osjecaju moci kada putnici u tom prolazu kroz kontrolnu tacku moraju da se povinuju svemu sto kaze. Tako zivimo, malo slobodno, pa onda prolazimo kroz neke kontrolne tacke, gdje na trenutak prestaju sva pravila osim tih, kontrolnih. Kao kad duboko udahnemo i zaronimo i drzimo dah do ponovnog susreta sa atmosferom. Taman sam poceo da se skidam kad iznenada kaze, dobro je. Malo mi ga i bilo zao. Kao da je osjetio da se mijenjaju vremena i da treba malo da se navikava na odsustvo te kratke moci, postepeno, mnogo lakse nego da presjece, svojom ili tudjom voljom.
Mislim da je to bio bas taj put.
Godinu prije sam ponio sa sobom hiljadu austrijskih silinga, onako u jednom komadu novcanica, velika. Ostavim ocu marke, domace pare, a ja uzmem te silinge, hajd ja cu to lako da razmjenim. Ko zna odakle mu to uopste. Nisam poznavao nikoga da zivi u Austriji. Odem u mjenjacnicu na aerodromu i tu mi odmah saopste da su to stare novcanice i da se samo mogu u Austriji zamjeniti. Super, sad ne znam da li imam dovoljno novca da platim tu izlaznu taksu. Vadim iz svih dzepova sve sto imam, pomislih sreca da nisam kupovo neke novine za citanje. Medjutim nije bilo dovoljno. To znam sigurno, ali ne znam kako sam to platio. Na tim odlascima obicno bi sretao nekoga ko bi dosao sa mnom da se vidi, bar tada, ili bi neko slao neki paket, rakiju, suvo meso ili kajmak. Zaista ne znam ko se zadesio tada. Nekako sam otisao i sletio u Frankfurt. Tu sam presjedao i trebao da cekam nekoliko sati. Da ne pominjem kako su nas cekali na onim stepenicama, na samom izlazu iz aviona. To im treba vratiti jednog dana.
I tako ponovo probam da razmjenim tu novcanicu u mjenjacnici. Naravno neuspjesno. I tako vec sam se pomirio, da jedino pokusam kad dodjem u Kanadu, ko da tamo znaju puno o Austrijskim silinzima. Nema veze, pomislim, ima vecera u avionu, i u tom trenutku se pojavim ispred Free Shop-a. Tada mi se javi mali napad kleptomanije, koji me nekada tako uhvati, da drpim neku sitnicu, jos od rane mladosti, kad sam u robnoj kuci mazno komplet zica za gitaru, jedan solidan plijen kojim sam se dugo ponosio. Zamisli ponosio se kradjom, nema smisla i sramota, ali to prastam svojim godinama. Nego sta sam tada smislio. Da kupim neku sitnicu i da probam da uvalim tu lovu u Free Shop. Sjecam se da sam uzeo cokoladu i odlucim da odem na jednu kasu gdje je radila najmladja kasirka, jer sam se vodio mislju da je najneiskusnija. To je bilo onako bas pokvareno od mene. Sa ukradenim zicama sam se stvarno ponosio, ali sa ovom prevarom nisam. Nisam iz jednog razloga, sto za razliku od kradje zica, gdje je postojala opasnost da me uhvate, gdje trebalo ipak smoci hrabrosti i to uraditi, ovde nije postojao nikakav rizik, sve je bilo tako lako. Ta djevojka me je na kraju cak i pitala, onako kulturno i prijatno, mozda cak i zabrinuto i iskreno, da li mi je problem da primim kusur u njemackim markama, jer ona trenutno nema sitno silinga. Ipak je ljepse muski da se ukrade.
Posted on avgust 16th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Razmisljam sta je to bilo interesantno u mom zivotu, uopste sta je to interesantno u bilo kom zivotu, da se snimi film, napise knjiga. Prebiram neka sjecanja, dogadjaje, ne cini mi se nista bas posebno, sve je nekako obicno. Razmisljam o zivotima ljudi koje znam i ne nalazim takodje nista posebno. S druge strane, svako voli da zaviri malo u taj neinteresantni zivot svog komsije, prijatelja ili nepoznatog prolaznika. Malo voajerstva je sasvim normalno. Kao kada setate ulicama pred vece, ljudi su vec upalili svjetla po kucama i bacamo poglede da vidimo sta rade, da li veceraju, da li pricaju, da li hodaju po kuhinji, ma bilo sta, samo da nekoga ugledamo. Sama misao da nekoga vidimo u momentima kada taj nije ni svjestan da ga neko posmatra, uzbudjuje nas i daje neko cudno zadovoljstvo i ako se ne desava nista posebno. Mi tada i ne zelimo da vidimo nista uzbudjuce, sasvim je dovoljno sto smo zavirili u neciji zivot i zelimo samo da ostane na tome. Ne treba nam nevolja da budemo svjedoci necega ozbiljnog.
Ako bi sada razmaknuo zavjesu i dozvolio ljudima da vire u moj prozor, mozda bi moj zivot postao interesantan i zanimljiv, mozda bi neki dogadjaji nekoga zainteresovali, mozda bi se pokrenula lavina uzroka i posljedica, mozda bi i sam spoznao neke davne momente, vec zaboravljene, momente straha, bola i vlastitog uzbudjenja.
Postoje tako dvije vrste ljudi, ljudi sa razmaknutim zavjesama i podignutim roletnama i oni drugi, koji spustaju roletne, navlace zavjese i odvajaju se od spoljasnjeg svijeta, sa nekim strahom da ih neko slucajno ne ugleda nepripremljene i nespremne u pozi gledanja televizije ili odlaska u kuhinju.
Uvijek sam pripadao toj prvoj grupi. Virio sam u tudje prozore i dopustao sam drugim da vire u moje, mislim da je to fer.
Tako sam navikao da spavam sa odsjajem ulicnog svijetla i da me budi svijetlo dana. Nisam sanjao u zamracenim sobama pa su moji snovi mogli uvijek da izadju kroz prozor i odu daleko, odu u neciji drugi san i tako zajedno sanjamo i da ne znamo. U tim momentima, odnosno REM (Rapid eye movement) fazi sna, aktivnost mozga je ista kao i kad smo budni, srce nam kuca neravnomjerno i disemo neujednaceno, kao kad smo budni. Dozivljavamo erotsko uzbudjenje i erekciju, kao kad smo budni. Mi spavamo, a kao da smo budni. Slazemo nasa sjecanja, projektujemo nase strahove, ostvarujemo nase zelje, cak vidimo i neka buduca mjesta, prostorije, gradove.
Posted on avgust 15th, 2007 by dodauvijeka.
Categories: Prica.
Obukao sam neke moderne pantalone, koje sam nedavno kupio. Kad neko kaze moderne, odmah se ocekuje nesto specijalno, ekstravagantno ili na bilo koji drugi nacin razlicito od svakodnevnice. Ono sto se kupuje trebalo bi vec biti u skladu sa nekim osnovnim modnim trendovima, a kad kazemo moderno onda bas da bude ekstra. Ma ne bi ni ja rekao moderno, nego me zove jedan drug i kaze, znam da ti volis moderne stvari, mada mi nije jasno odakle mu to, i kaze tu i tu ima snizenje. I stvarno kupim nekoliko stvarcica, skoro za dzaba i to modernih :-) I pantalone su ispod kukova, sto ja licno volim i sto mi i bolje stoji prema mojoj gradji, nego one duboke, sto idu gotovo do ispod pazuha. Onako neka maslinasto smedjo zelena boja, ravnog kroja. Obucem i kosulju novu. Nesto roskasto sa bijelim prugama, jako diskretno. Onako malo klasi. Pogledam se u ogledalo i pomislim, vidi me ko iz francuskih filmova sedamdesetih.
Samo mi jos fale crne lagane mokasine, sa naboranim obodom. Tako su se slicno oblacili Belmondo, Delon, Lino Ventura, na vrhuncu svoje karijere, dok je se u Americi tek pojavio Shaft, prvi crni detektiv u glavnoj ulozi, koji se tukao po smecu Njujorkskih ulica, i Klint Istvud kao Prljavi Hari je nosio neki seljacki sako, evropski junaci su bili elegantni i zgodni i nadomak ruke. Amerika je bila toliko daleko da je morala da bude bolja, sto i mozda jeste u doba hladnog rata, kada je njihovim ideolozima i bilo jako vazno da pokazu koliko je tamo bolje nego u Sovjetskom Savezu, njihovom najvecem neprijatelju, savezniku.
U ovom trenutku meni je jako bilo vazno da licim, po garderobi, junacima francuskih avanturistickih filmova sedamdesetih godina. Namjerno ne kazem akcionih, jer smo i te mokasine zvali avanturisticke, jer akcioni filmovi zapravo nemaju taj duh avanture, tu je u centru paznje nesto drugo.
Umjesto tih mokasina, imam jedne lagane smedje, talijanske cipele, koje izgledaju jako male na nozi, obzirom da ja nosim broj 45. I malo su se naborale, onako valovito prilagodjene mom stopalu. Sjetim se kako sam sliko stopala.
Sigurnost i avantura, dva suprostavljena pojma. Prelazak iz jednog stanja u drugo, kao otopljavanje leda, kao zaledjivanje duse u sigurnosti frizidera. Kaze da mi se stvoriti tamo, biti malo i bjez kuci.